Razgovarali u Zagrebu 29. lipnja 2011. 

Braća Ronan i Erwan Bouroullec jedni su od najzanimljivijih svjetskih dizajnera danas, komercijalno uspješni predvodnici mlađe srednje generacije koja usvaja načela modernog dizajna, ali ih nadopunjuje konceptualnim i istraživačkim pristupom. Tako braća Bouroullec baštine modernu tradiciju logično osmišljenih i tehnološki pažljivo dorađenih artefakata blisko surađujući s industrijom, ali pri tome u konceptualnom smislu nastoje proširiti polje mogućnosti koje ‘svijet predmeta’ pruža. Modularnost, kombinatorika, korištenje predmeta za artikulaciju prostora ili pak sama ‘prostornost’ ugrađena u koncepte njihovih radova upućuju na napor da se unaprijede ili preispitaju tipološke datosti predmeta. 

ORIS: Jučer ste imali prilično intenzivan dan u susretu s hrvatskim dizajnerima. Kakvi su vam dojmovi?

Erwan Bouroullec: Našao sam se u vrlo osjetljivom položaju – zbog toga što smo moj brat i ja u toj sretnoj poziciji u kojoj imamo priliku raditi zaista zanimljive projekte. Ponekad se osjećam neugodno davati mišljenje o projektima drugih dizajnera. Zapravo ne volim prosuđivati tuđe projekte ili govoriti o svojim dojmovima.

ORIS: U lokalnim raspravama o hrvatskom kontekstu dizajnerska profesija drži se ideje kako bi dizajn trebao pomagati industriju u poboljšanju proizvoda i posljedično povećanju njihove proizvodnje. Dizajneri vide svoju ulogu kao neku vrstu opskrbljivača dodane vrijednosti proizvodima i stoga rad u lokalnom kontekstu ima etički ili moralni imperativ moderniziranja ekonomije i društva. S druge strane, očigledno je teško pronaći zajednički jezik između industrije i dizajnera, barem u ovom trenutku u Hrvatskoj.

Erwan Bouroullec: Pravi cilj odnosa s industrijom predstavlja više kulturni problem, više je riječ o pitanju razumijevanja trenutka. Mislim da vam je potreban jedan zaista snažni znak, snažni projekt koji može biti dobro polazište.

Općenito živimo u svijetu u kojem smo razočarani s prosječnom kvalitetom, koja je prilično niska i vjerojatno nije usmjerena na prave probleme ili temeljena na njima. Svi se mi borimo protiv istoga lošeg ukusa, ali loš ukus nije pravi problem.

Kod većine stvari riječ je o kulturi, a njoj je potreban snažni znak da bi je se zaista razumjelo. O tome sam govorio hrvatskim dizajnerima jučer. Oni imaju profesionalni pristup, njihove se odluke čine zaista promišljenima, ali na neki se način većina njihovih projekata previše natječe za tržište koje je vrlo teško definirati i u kojem dizajnerski jezik postaje zaista suptilan, gotovo nevidljiv.

ORIS: Od samog početka vašeg djelovanja eksperimentirate s idejom interakcije između predmeta i korisnika, kao na prim­jer Dezintegrirana kuhinja ili Kombinacijske vaze. Inzis­tirali ste na konceptu u kojem sudjeluje korisnik.

Erwan Bouroullec: U početku smo mislili da to neće opstati jer je često završavalo tako da je korisnik postajao stvaratelj. Vjerujem da se predmet mora prilagoditi novom kontekstu. Neki predmet, kao i biljka, mora rasti s jednom određenom stvarnosti, uzimajući u obzir kontekst. Krenuli smo od ideje džungle, sjemena koje će rasti drukčije. To je zaista teško zbog toga što mislim da većina ljudi to ne želi jer nisu previše zainteresirani za dizajn, što je po mom mišljenju totalno normalno. Oni se isto tako ponekad malo pribojavaju kako neće biti dovoljno pametni da bi sami odabirali. Prilično je lako vidjeti dizajn kao suvremenu umjetnost.

ORIS: Slažem se. Vjerovanje da korisnici uvijek žele uložiti mnogo energije u otkrivanje mnogostrukih mogućnosti pred­meta, previše je idealističko ili čak iluzorno. Dizajneri bi trebali pažljivo razmisliti o odgovarajućim i logičnim na­či­nima implementiranja mogućnosti promjena.

Erwan Bouroullec: Mnogo radimo na razdvajanju prostora i pronalaženju nekih elementa koji potpomažu organiziranje arhitekture. Zapravo, jedan od naših najvećih uspjeha, jedan od najjednostavnijih komada bio je naslonjač Alkoven. To je bio jedan od boljih završetaka nakon mnogo istraživanja. Riječ je jednostavno o naslonjaču koji ima visoki naslon pa kada ga stavite u prostor, odmah stvori zid, mali separator: kada u njega sjednete, nestanete, a kada ustanete, ponovno se pojavite. Taj naslonjač nema nikakvih drugih opcija i sas­toji se od samo jednog komada. On je vjerojatno to što naj­bolje funkcionira.

Trebalo nam je prilično vremena da smislimo učinkoviti odgovor na tvrdnju da je dizajn pitanje odgovornosti. I opet, ljudi ne razmišljaju toliko o tome što rade, stoga mi moramo uključiti izrazitu jednostavnost. Ta ekstremna jednostavnost zatim treba omogućiti određenu slobodu. Mislim da kada previše pokušavamo učiniti slobodu vidljivom, tada ona postaje previše složenom.

ORIS: Na primjer, Alge su i dalje izrazito popularne. One su bile veliki uspjeh jer su korisnici imali priliku raditi vlastitim rukama i uložiti svoju kreativnost u stvaranje nečega što se odnosi na prostor, što stvara prostor i površine.

Erwan Bouroullec: Mislim da je jedan od problema to što kon­cept trebate izraziti snažno kako bi ga ljudi mogli razumjeti. Alge zaista ostvaruju ljudima snove, ali na neki način ponekad djeluju kao neka vrsta ograničenja, ostaju unutar sna; nisu potpuno stvarne iako su nevjerojatno popularne. Zapravo, zanimljivo je da su izvorno bile napravljene za izložbu u Kölnu. Radilo se o potpuno istraživačkom projektu. Bilo je smiješno jer smo pokazali crteže i u početku nitko nije ništa razumio. Mislili su da gradimo nešto konceptualno, izložbu minimalističke umjetnosti. A onda su svi koji su prolazili, nakon što su vidjeli što radimo, samo rekli: ‘Mogu li i ja dobiti malo?’ Zamisao je bila nevjerojatna direktna; svi su ih željeli imati i vrlo su brzo shvatili. Čak nisu niti postavili pitanje, bilo je jasno.

Zaista bih se želio dublje baviti ovom problematikom, arhitektonskim interijerima. Mrzim žbukane zidove i ne volim baš beton. I dalje sam fasciniran idejom non-stop grada Superstudija, a non-stop grad je platforma ispunjena predmetima. Mislim da je to bolja strategija, a Alge malo govore o tome. Međutim, volio bih mnogo više pristupiti široj stvarnosti, a za to mislim da činimo nešto bolje s Oblacima, ali i dalje ubacujemo nešto što je posebno, nešto što je i dalje konceptualno.

ORIS: Koristite galerijski prostor kao područje istraživanja i eksperimenata, surađujete s Galerijom Kreo. Osjećate li se slobodnije u galerijskom prostoru i smatrate li da vam kontekst djelovanja u galeriji omogućuje postizanje drugačijih rezultata od standardnih postupaka u dizajniranju? Koji su proizvodi rezultati rada u galeriji?

Erwan Bouroullec: Mislim da se danas više ne možemo oslanjati na stare načine pohra­njivanja stvari kao nekada kada ste imali neko spremište u ku­hinji, prostor za spremanje knjiga i nešto prostora za spremanje drugih stvari. Bilo je pravo vrijeme za napraviti predmete koji će se sastojati od mnogo različitih elemenata i tako generirati različite situacije u toj vrsti jedinice; učiniti mogućom činjenicu da mnogo različitih tipologija mogu ići zajedno. Mi smo to tretirali na prilično ekstremni način, stoga i nije strašno realistično, nije nešto što bih predložio za proizvodnju. To nam je omogućilo čvrsti temelj za buduće projekte. Naslonjač Alkoven je najbolji rezultat za strategiju kretanja jer na neki način generira pokret, dok u isto vrijeme zapravo ne kaže - ja to generiram.

Tu je i naš projekt svjetiljke. To je zapravo svjetiljka koju možete smjestiti gotovo bilo gdje u prostoru, usmjeravajući svjetlo. I opet, da smo rekli: ‘Hajdemo napraviti reflektor koji možeš usmjeriti u prostor’, i da smo to rekli u Flosu, tada bismo bili u potpuno drugoj situaciji. Galerija nam je dopustila da je napravimo na opušteniji način i to je kvaliteta te svjetiljke, da je opuštena. Zabavno je napraviti svjetiljku koju možete usmjeriti u prostor, ali koja uopće ne pripada u svijet inženjerstva.

Mislim da je dizajn nešto što je djelomično genetsko. Mnogo se stvari razvija polako. Uredski sustav Joyn je promjenjiv i ponaša se kao ‘namještaj koji hoda’. Počeli smo raditi bijeli stol i to je bilo prilično zanimljivo jer je uzrokovalo nestajanje bilo kakve logike hijerarhije. S obzirom da je bio obojen u bijelo, niste imali osjećaj da bi to mogao biti šefov stol, jer je njegov od drveta ili crni. A za takav biste stol također stavili i tajnicu, pa se ne može reći da zastupa neku hijerarhiju.

To, naravno, otvara pitanje umjetnosti dizajna i cijene po predmetu. U galeriji je financijski kontekst imati komade koji su napravljeni za kolekcionare. Oni žele nešto dragocjeno, nešto što nema svatko.

ORIS: Rad s tehnologijom i profinjenost u proizvodnom procesu osnove su vašeg rada. Ulažete mnogo vremena u razvoj projekata. Naravno, to je industrijski standard, ali kod vas postoji zainteresiranost za istraživanje procesa proizvodnje, za tehnološku optimizaciju predmeta. Vi izvlačite ljepotu iz tih procesa. S druge strane, niste zainteresirani za guranje tehnologije preko njenih granica jer je besmisleno forsirati maksimum kapaciteta tehnoloških resursa bez dobrih razloga da se to učini.

Erwan Bouroullec: To ste zaista dobro rekli. Trebalo mi je dosta vremena i sada sam u stanju shvatiti i čak reći da se većina naših radova temelji na očiglednim pitanjima. Ono što radimo većinu vremena jest da zaista pokušavamo pronaći jezik, kvalitetu predmeta unutar njegove strategije korištenja, ali isto tako unutar načina korištenja tehnologije kao multifunkcionalnog procesa. Radili smo više takvih projekata, na primjer stolicu Steelwood. U početku je bilo rečeno kako trebamo kreirati novu stolicu, ali problem je bio u tome da je drvo bilo previše skupo za napraviti jedan takav sklop, pa smo male dijelove morali nap­ra­viti od metala. To je bila početna ideja i zbog toga su na njoj vidljivi vijci. Glavni metalni dio stolice, koji je napravljen od jednog dijela, drži noge jer je savinut u obliku slova U, a noge samo ulaze u njega i to sve drži isti vijak koji se vidi i s druge strane. Ta je stolica pomalo nalik na telefon-igračku s velikim tipkama jer se sve vidi, čak je i previše očigledno. Osmislili smo dizajn u duhu Charlesa i Ray Eamesa. Uložili smo puno truda u usavršavanje elementa, što zahtijeva i suradnju s industrijom koja nam može pružiti pristup jednom zaista nevjerojatnom rezultatu.

ORIS: Danas ste afirmirani dizajneri, istražujete različite sofisticirane procese u dizajnu i svakako ste ovladali vješti­nama. S kreativne točke gledišta, možete odlučiti kako nas­ta­viti sa svojim radom. Postoji li neko područje za­ni­ma­nja koje biste voljeli istražiti u budućnosti?

Erwan Bouroullec: Mislim da postoji jedna stvar kojom se nis­mo previše bavili, a to su stvarni predmeti za svakodnevni život. Želimo raditi jednostavne stvari. Ponekad imamo dojam da nismo bili baš previše realni. Radili smo mnogo prilično naglašeno konceptualnih projekata, ali ponekad nedostaju neki elementi bliži stvarnosti koje može kupiti bilo tko. Takvi projekti su financijski mnogo skuplji, mi želimo to raditi, a s druge strane, to je nešto što se u biti ne usudimo učiniti. Zaista bih volio naše snove pretvoriti u stvarnost, ali to bi trebao biti jedan program s dobrom marketinškom strategijom. To bih volio raditi, moj brat i ja se dosta raspravljamo oko tog pitanja pri čemu ja mislim da mi previše razmišljamo o slobodi jednoga malog studija, radeći s ljudima i kompanijama koje nas potiču na zanimljive rasprave.